U tijeku žustre rasprave nije znala više što će mi reći pa je bez razmišljanja provalila: ”... ali Šušo, tebi mozak atrofira!”
Na trenutak sam zastala i samo sam ju gledala. Ne mogu vjerovati da je tako bešćutna. Onda sam se pokušala opravdati s glupim argumentima koji su mi prvi pali na pamet (onu koja odumire):
“Ali ja tako “ živim već 30 godina i kad bi se ja obazirala na liječničke nalaze- di bi ja bila?! Svi mi koji smo se rodili sa svakim proživljenim danom smo korak bliže smrti. Što nije tako!”
Riječi koje je izjavila nisu lažne, ali koliko bistar moraš biti da osobi koju, navodno, voliš govoriš takve stvari. Mislila sam da me nije nimalo dotakla s tom nepromišljenom izjavom, ali njene riječi mi gotovo svakodnevno pokvare harmoniju od mojih misli.
Sad se stalno pitam:
“Što ako ja stvarno umirem?!”
Pa samu sebe tješim:
“Pa što?! Ako mi je došlo vrime, onda to moram prihvatiti. Ne izvodi, Šušo, gluposti i ne žali za ničim.”
A onda se ono ljudsko u meni zapita:
“Hoće li itko pustiti suzu kad ja odem?!
Hoće li mi ikad itko doniti cvit...?!
Tko će.....
Kako će...."
Razgovor sa samom sobom zaključim sa mišlju da me baš briga za druge.
Nažalost, ti drugi su mi život ukrali.
Uvijek me je bilo briga što će drugi reći, iako na izgled to nije bilo tako. Očito nije uvijek sve onako kako se čini. Nije.
Danas to znam.
Ostala sam sama.
NIKAD USAMLJENA.
Post je objavljen 15.08.2025. u 19:07 sati.